Svaki gitarist je priča za sebe. Pogotovo oni veliki. Oni čiji zvuk prepoznate kad je pjesma već počela. Jedan od takvih veličina koji nije imao dugu karijeru, ali nije umro za razliku od njegovih velikih kolega je Peter Green. Rođen kao Peter Greenbaum u Londonu 29. listopada 1946. Imao je tu nesreću, ali se dokazao velikim, jer je prosvirao kada je Eric Clapton već bio veličina. Green je rođen u londonskom East Endu, radničkoj četvrti i bio oduševljen sviranjem blues gitarista kao što su Muddy Waters, B.B. King, Freddie King, ali i zvukom i lakoćom sviranja Hanka Marvina iz Shadowsa te židovskom narodnom glazbom.

Otuda i njegov specifični zvuk koji je pravi blueserski, a opet Marvinovski čist i ispoliran te nadasve melodiozan. No u toj melodioznosti pomogli su mu kasniji suradnici dva također velika gitarista Jeremy Spencer i Danny Kirwain koji su zajedno s Mickom Fleetwoodom i Johnom McViem činili onaj, za ljubitelje glazbe, pravi Fleetwood Mac. Onaj drugi Fleetwood koji se pojavio prvenstveno na američkoj sceni bez trojice gitarista nije nastavak onoga što je Green radio već običan srednjostrujaški neinventivni pop. No taj pop je novom Fleetwoodu donio veliku slavu i puno novca diljem svijeta. Za onaj pravi danas kao da znaju samo ljubitelji dobre glazbe.

Peter Greenbaum je s 15 godina skratio prezime i prozvao se Green. Svirao je uokolo kada ga je zamjetio klavijaturist Peter Bardens i pozvao u svoj sastav Peter B's. U sastavu je svirao Mick Fleetwood, a Green je preuzeo bas gitaru. S Bardensima je proveo tri mjeseca, a onda mu se ukazala velika prilika. Otac britanskog bluesa John Mayall dopustio mu je da dođe na probu i da zasvira s njegovim Bluesbreakersima nakon što ga je Green molio. Mayall ga je isprobao i Green je dobio mjesto gitarista. No to se desilo samo zato što je tadašnji gitarist Eric Clapton naprasno otišao u Grčku. Bez objašnjenja. Publika je prihvatila Greena no kada se Clapton vratio, a već je bio rock ikona, Mayall se sjeća da mu je bilo teško reći Greenu da ispada iz sastava. Green se ponovo vratio. 1966. Bluesbreakersi su snimili album Hard Road, a producent Mike Vernon se zaklinje da, iako je Clapton bio taj koji je bio gitarist, ako se bolje sluša onda se primjećuje da mnoge dijelove na ploči svira Green.

I konačno 1967. Green skupa s prijateljima Fleetwoodom i McViem te posve neuobičajenom trojicom gitarista koju su uz Greena činili Kirwain i Spencer,  počinje stvarati svoja remek djela. Možda albumi nisu ujednačeni u kompozicijama, ali nekoliko ih je ostalo za sva vremena. Albatros je najpoznatija pjesma te sjajne grupe ljudi i bila je broj jedan na engleskim top listama. A trebala je na svima. Taj predivni instrumental u kojem svaki od gitarista daje ono najljepše što može izvući iz sebe preživio je i preživjet će sva vremena. Neke se pjesme mogu ponovo svirati i obrađivati. Mogu ih svirati najbolji gitaristi današnjice, ali tu prvu, pravu izvedbu Albatrosa nitko nikada ne može. Otprlike ona stoji u glazbi kao Ravelov Bolero. Druga velika, ali i zapostavljena pjesma je Man of the World. Predivna kombinacija akustične i električne gitare i božanskom melodijom koju će teško netko ikada nadmašiti. Ovdje Green pjeva svoju dušu kao što ju je otpjevao u autobiografskoj pjesmi The Green Manalishi. Treba spomenuti i dvodjelnu kompoziciju Oh Well koja je u prvom dijelu razarajuća, električna, a u drugom dužem, lagana akustična i prelijepa. Green se iskazao na još nekoliko pjesama i albuma no jedna od njegovih najpoznatijih pjesama nije doživjela slavu kada je izdao svoj prvi album Peter Green's Fleetwood Mac (kasnije su skratili naziv) već kasnije kada ju je također veliki gitarist Carlos Santana obradio za svoj album Abraxas. Riječ je o pjesmi Black Magic Woman. Zanimljivo je da se na spomenutom albumu prvijencu pojavila pjesma gotovo posve ista I Love Another Woman. I ne znam koja je bolja.

I tada je došlo do raspada. Spencer se pridružio sekti Djeca Božja, a Kirwain je nestao negdje u Australiji. 1970. pravog Fleetwood Maca više nije bilo.
I onda se ostavio sviranja. Pustio je nokte samo da nebi mogao uhvatiti gitaru i živio s tetom u Londonu.. Ipak dogodilo se čudo i on je prosvirao zajedno sa Santanom na svečanosti primanja grupe Fleetwood Mac u Rock 'n' Roll Hall of Fame. Počeo je  meditirati. Puno piti. Ne daje izjave niti ikoga prima u kuću. Kao da je pospremanjem svoga Gibsona u kovčeg rekao zbogom skladanju.

No ipak stvari nisu otišle skroz daleko. Promijenio je gitaru i Gibsona zamijenio Fender s Stratocasterom. I počeo iz početka. Ali ne kao solist već kao prateći gitarist najprije, polovinom osamdestih godina prošloga stoljeća u grupi Kolors, a zatim u Peter Green Splinter Group. I Green je kroz sve godine lutanja bez svojih starih prijatelja uspio snimiti 12 solo albuma. Najpoznatija mu je pjesma Slobo Day u kojoj je pokazao da se iz samo dvije harmonije može napraviti izvanredna pjesma. Snimio je i album u počast najvećem blues gitaristu svih vremena Robertu Johnsonu, kao i Clapton nekoliko godina kasnije. Uspjeh nije bio bog zna kakav. Uostalom ne treba dirati Johnsona. Ipak legenda kaže da je prodao dušu vragu zbog bluesa. I Greenu su snimali "tribute" albume. A kada to učini Gary Moore onda je to dobra ploča.

Jedan od najboljih gitarista na svijetu živi, svira, ali to nije više kao nekad. Nadam se da se barem veseli dok svira i da je ponovo našao smisao u sviranju. Možda onda i uskrsne s nekim albumom pred kojim ćemo se duboko nakloniti. Preporučam da poslušate sve albume Fleetwood Maca dok je u njima svira Green (i Kirwain i Spencer) i svakako imate Best of Fleetwood Mac. To je stvar glazbene kulture.

Preporučeni linkovi:
http://www.fleetwoodmac.net/penguin/peter.htm
http://www.nw10ad.demon.co.uk/
http://www.mp3.com/peter-green/artists/64932/summary.html



Krešimir Blažević