Tako smo mi rušili Jugoslaviju (da spomenem i moje starije drugove i priključim se koloni onih koji svojataju pravo na to da su je oni razorili). Rock baš nije bio omiljena tema ni tih godina iako je ulazio kroz sve pore koje su se dale otvoriti. Za razliku pjesama s festivala JNA (Hej, vojnici vazduhoplovci; Kapetane, kapetane komandire) mi smo slušali ono što bi nam taj "švabo" donio. A tako smo ga i zvali. "Je li došao švabo" bilo je glavno pitanje tih dana. A kada bi stigao u grad nastala bi prava strka. Tko prvi do ploča - njegove ploče. Djevojke su na red dolazile kasnije. U stvari, cure su se grebale za njega, ako bi te godine došao bez pratilje. Moody Blues - "Question of Balance", Crosby, Stills, Nash & Young i njihov "Deja Vu", Keef Hartley Band, Led Zeppelin I i II i mnogi drugi veličanstveni zvuci nove glazbe i, za nas jedne druge slobode s one strane svilene zavjese, nestajali su u hipu iz švabina kombija.

Jedna od najtraženijih ploča koju je donosio nekoliko godina za redom bila je "On the Boards" grupe Taste i njihova predvodnika gitarista, pjevača i skladatelja Rorya Gallaghera. Tada nismo znali da je Irac niti nam je to bilo važno. Danas jest. Ne zbog neke politike ili zato što je bio katolik, već zato što je Irska dala toliko puno izvanrednih glazbenika različitih profila (Van Morrison, U2, Hot House Flowers) gotovo koliko je proizvela i njihova osnovnog prehrambenog sredstva, krumpira. Rory je bio najbolji. Jimi Hendrix je bio najbolji. Eric Clapton je bio najbolji. Svatko je imao svog najboljeg gitarističkog mogula. Nije bilo grupe u gradu, a kasnije sam saznao i drugdje, koja nije svirala "What's Going On". Gitarist koji nije znao taj riff bio je nula, ništica, bezveznjak. To je bila jedna od zadanih tema. Obavezan lik koji si morao doraditi do savršenstva. A publika na plesu, kasnije čagi, je to i čekala. Taste i Rory Gallagher su bili pojam. Svaki rocker koji je držao do sebe morao je imati tu ploču. Makar presnimljenu na stari Grundigov magnetofon koji je zavijao i presporo se vrtio. Kada je kasnije ploča objavljena i u nas, tko nije imao original (iako je i to bilo jako važno) išao je po onu "domaću". (Nije je objavio tadašnji Jugoton). No kada se ploča pojavila u našim trgovinama mješovitom robom i pločama Taste se već odavno raspao, a Rory je nastavio solo karijeru.

Gallagher se rodio 2. ožujka 1949. u gradiću Ballyshanon u Irskoj. Umro je u 49. godini 14. lipnja 1995. godine nakon komplikacija koje su nastale nakon teške operacije. No ipak i danas ima hrpu obožavatelja i fun klubova koji se dive njegovoj glazbi. Iako su Irci malo "teški" kada netko ne svira njihovu glazbu ipak je ovaj blueser s otoka dobio priznanje i postao počasnim građaninom Dublina. Rory Gallagher objavio je 14 (slovima: četrnaest) solo albuma. Rock klasici su za generaciju srednjih godina, a onda i za mlađe naraštaje kao i biblioteka Vrhunci svjetske književnosti. Kako je lijepo doći do albuma o kojima ste mogli samo sanjati. Rory je bio i ostao bijeli blues-rock gitarist koji na svome izdrapanom Fender Stratocasteru "pere" takve riffove od kojih "boli glava". Nema tu mira. Rifčina, pa malo pjevanja o ljubavi i ljudima sve u stilu "Aj lav ju end aj dont no vaj ju dont lav mi, o men, jea, boj" (tako smo nekada transkribirali tekstove, tekstovi su prepušteni kantautorima Bobu Dylanu, Leonardu Cohenu itd.), onda duboko oranje gitarom (solo od nekoliko minuta), pa opet malo pjevanja, riff, udri opet solo i tako iz pjesme u pjesmu. Važna je bila energija i sviranje. Važno je bilo iz gitare izvući sve što ona može dati. A Rory je to znao. Osim toga svirao je na najtežoj električnoj gitari na svijetu. Ne po kilaži već po svome habitusu. Legenda kaže da iz Stratocastera treba prvo istjerati vraga, pa će tek onda biti podatna u vašoj ruci. Rory je iz nje istjerao cijeli pakao, a vjerojatno ga je i sam Lucifer molio da ga pusti da odahne. Nevjerojatno je kako je taj čovjek dječačkog lica bio razarač, killer, predator, egzorcist, kada bi dohvatio gitaru u ruke. Nikada nije bilo, niti jest, zamorno slušati Rorya. Uz Rorya Gallaghera svijet je rock i rock je svijet. Ni kada je švabo bio tu niti poslije.

No isto tako Rory se kao i mnogi njegovi sunarodnjaci nadahnjivao irskim folkom. Njegove akustične skladbe (samo gitara ili mandolina) jednako su vrijedne, a neke po meni i vrednije od njegova "grmljavina" opusa. Zato roditelji, ako vam je opala kosa, posudite periku, ili je (tate) maznite od mame (kako sam samo maliciozan) i pokažite klincima kako se mlati kosurinom i svira gitara na prazno te usput skače sve u ritmu Rorya Gallaghera i njegove blues-rock glazbe. Možda i djeca zaplešu s vama. Uz neke pjesme čak i pankeri mogu plesati pogo. Poslije Roryeva albuma (bilo kojeg) ne treba vam jogging, tenis, golf, teretana. Bit ćete znojni, iscrpljeni, sretni i, pomalo, nostalgični. Po Roryu Gallagheru nazvana je jedna ulica u Parizu, a na njegovu križu zabijenom u grob piše samo RORY. I to je dosta. Tko nema love neka si odabere neki od njegovih, po vlastitom ukusu, najboljih albuma. Ja neću preporučivati niti jedan. Meni svi nešto znače. Ipak, teška su vremena, odaberite neku od kompilacija samoga Rorya i svakako poslušajte album On the Boards grupe Taste, ako ga do sada niste čuli. Na njemu je jedan glazbeni genij ugradio sve ono što je čuo od svojih idola kao što su bili Leadbelly, Buddy Guy, Freddie King, Albert King, Muddy Waters i John Lee Hooker. Jednom prigodom je rekao: "Želim samo sjesti i napisati Rory Gallagher pjesmu koja je uvijek završavala oko bluesa. Tražio sam teme koje nisu prije bile pokrivene, drukčiji stil, a opet glazba je morala zvučati tradicionalno." I bez sumnje u tome je uspjevao. A koncerti? To su bile prave majstorije i zato vam preporučam barem jedan njegov album u živo. Dakle, od Rorya barem tri albuma. A ostale nabavite kasnije. www.rorygallagher.com

Krešimir Blažević